Tanriba belopruga

Valja na početku reći da je za ovu ribu vezana legenda o nestanku rusalki sa planine Belih Oblaka. Ova oblast je i danas stanište jedne od najmanjih riba na planeti.

Legenda kaže da su se rusalke jednog leta, tragajući za retkim vodenim cvetom koji je bio izvor njihovih brojnih radosti tokom godine, spustile niz potoke do sela na čijem se obodu nalazio skladni vrt. I tu su prvi put videle mladića po imenu Tan.

IMG_3941.jpg

Vrt je pripadao mladićevom ocu, ali rusalkama, koje su dugo i krišom posmatrale kroz ogradu od ispletenog pruća i puzavica, brzo postade jasno da mladić beše njegov jedini gradinar. U hladu behu smeštene brojne bambusove krletke oko kojih se vila beskrajna pesma ptica na jezicima koji su rusalke odavno zaboravile; u njihovim hladnim planinama ptičije prilike bejahu retke. Ali ipak razumeše da takvog vrta na daleko nije bilo. Sledom ustava i preliva potok beše preobražen u mala jezera okružena svakojakim cvećem i umanjenim drvećem kakvo one nikada nisu videle, ali koje ih je svakako podsećalo na velika debla u čijoj su se hladovini na obalama svojih voda leti prepuštale uživanju. Kada su se dovoljno osmelile da uđu u vrt u svom čuđenju umalo se ne otkriše mladiću, jer u samo jednom proširenju potoka videše više pupoljaka za kojima su tragale nego što bi katkada skupile za čitavo jedno leto. Cvet je bivao sve ređi. Ljudi su iz njegovih lukovica spremali mnoge eliksire i ovaj je vrt bio jedino mesto na kojem su ga našle tog leta.

Konačno razumeše šapat zlatastih riba koje su im kazivale da Tan voli i razume prirodu, ali od svega srce mu se najviše raduje kada se sretne sa kakvim sičušnim bićem. Kolibri su mu najdraži gosti, a šuma patuljastih javorova omiljeni hlad. I mali pupoljci vodenog krina, za kojim su rusalke neprekidno žudele, zato bejahu u njegovom vrtu. Vodene vile su se radovale, jer doznaše da je Tan ovladao umećem održavanja ovog njima toliko važnog cveta. Zlataste im još kazaše, pomalo ozlojađeno, da se mladić sprema na put u planinu ne bi li pronašao kakve manje ribe za vrt svoga oca.

I dugo nije bilo kraja radosti koju su rusalke osećale u susretu sa mladićem. A prilika je bilo kada su odlazile u vrt po sveže pupoljke, koji su se u ovim toplijim vodama mogli naći ne samo u leto nego i gotovo celog proleća, i kada je Tan stizao na obale njihovih potoka u svojoj potrazi. Rusalke bi svaki put načinile tek nekoliko riba, nadajući se mladićevom skorom povratku. Svojim poljupcima udahnule bi novi život vlatima mirisne potočne trave, pretvarajući ih u ribice sa beličastom prugom na boku. Ta je linija bila potok koji ih je spojio sa mladićem, a crvene mrlje u repu ribica, iz čijeg su središta polazile ove bele pruge, ni same rusalke nisu znale, bejahu njihova mala srca. I Tan ih je skupljao i prenosio u vode vrta.


Po isteku jedne zime, koja ih je duže nego što su navikle držala usnule u kovrdžama vodenih vrba, rusalke se spustiše po sveže pupoljke vodenog krina. Vodama vrta plivala su brojna jata poznatih, malih, beloprugih riba koje im rekoše da se Tan, budući sklon učenju, zaputio u daleku zemlju kod čuvenih majstora umetnosti oblikovanja i korišćenja prirode. I još im objasniše da je pre svog puta ovladao tajnom umnožavanja malih riba koje sad ulepšavaju mnoge vrtove sveta.

Mladić je svoje znanje poneo sa sobom i pupoljaka je bivalo sve manje. A bez njihovih latica rusalke brzo ostajaše bez svoje vilinske prirode.

I pre nego što je zima ponovo stigla one spletoše svoje kose i uputiše se u velike gradove sveta u potrazi za mladićem koji je postao na daleko čuven gradinar. Ponekad bi uspele da se odmore i uživaju u nekom od vrtova za koje su čule da ih je baš on načinio, ali nikada ga više nisu videle. I nikada se nisu mogle vratiti u svoje potoke.

Ljudi sa planine Belih Oblaka danas vole da veruju da su se rusalke kada više nije bilo krinovih pupoljaka preobrazile u male ribe sa belom prugom na boku i crvenom mrljom u repu. I zato ih rado drže u svojim vrtovima i posudama sa vodom po svojim domovima.

Budući da su one zlataste ribe, koje su rusalke prvi put videle u ribnjacima vrta najverovatnije upravo zlatne ribe – Carassius auratus – kako ih mi danas zovemo, zapravo jedine ribe sa kojima su one srele pre nego što su Tanu podarile male kardinale, verujem da nije čudno što ih je kasnije sistematičar Lin-Shu-Yen svrstao upravo u familiju šarana, ali u rod u kojem je ova vrsta dugo bila usamljena. Tek nedavno (2001), u vijetnamskim potocima pronađena je i opisana ribica koja vrlo liči na kardinala. Ova vrsta danas nosi ime T. micagemmae.

Sami kardinali nisu preterano cenjeni u akvaristici, jer se lako mreste i održavaju u malim akvarijumima gotovo bez ikakve tehnike. Budući da pritom svojom veličinom, izgledom i ponašanjem dosta podsećaju na neke od riba iz grupe tetri, jedno od imena koje su nekada nosili jeste upravo “sirotinjska neonka” ili “proleterska neonka”. Ovakvom stanju je svakao doprinosilo i njihovo kinesko poreklo. Danas, bar kod nas situacija je drugačija i gotovo da se prodaju po istoj ceni kao i neonke. Ljubitelji izazova radije mreste male tetre, otuda je kardinal mnogo ređa vrsta i to se odrazilo na njegovu cenu.

Ova ribica je još jedna od mojih omiljenih vrsta. I mislim jedina od koje se nisam rastajao ovih desetak godina moje akvaristike.

Od plavičastog oka do korena repa nosi markantnu bočnu liniju, čija boja varira od bele do zlatasto žute kod bolje hranjenih primeraka. Gornja polovina tela je maslinasto smeđa, a središnja leđna linija je takođe naznačena tankom svetlom prugom. Bela linija je podvučena jednom tamnijom koja varira u tonu od plavičaste do crne. Širina ove tamne linije prividno se menja sa raspoloženjem ribe. Naime donja polovina tela je u osnovi bela, ali od stomaka ka bokovima prelazi u istu onu maslinasto zelenu zahvaljujući tačkicama pigmenta koje postaju sve gušće. I tako spajanjem ovih tačaka može se nekad videti i po jedna tamna debela linija duž bokova. Peraja su im providna, osim leđnog i središta repnog koja su jarko crvena. Završeci naspramno postavljenih leđnog i analnog peraja obojeni su od žute do svetlo zelene. Svetla bočna pruga završava se crnom tačkom u korenu repa, a ova je okružena crvenom mrljom. Boje su izraženije kod mužjaka i mlađih riba. Znam da mi većina neće verovati da je ovoliko boja moguće smestiti na tako malu ribu. Zato će morati da je nabave i da se sami uvere.

Zaista ne znam bezbrižniju ribu od kardinala. A zahvaljujući njegovom krotkom temperamentu i prilagodljivosti moguće ga je čuvati sa najvećim brojem drugih vrsta, sa izuzetkom krupnih karnivornih vrsta. Veliko je uživanje kada se mužjaci izdvoje iz jata plivajući uporedo sa raširenim leđnim i analnim perajima. Ovakvi se lažni okršaji mogu stalno videti, ukoliko ribe nisu ometane od dominantnijih vrsta. Zato je za pravo uživanje dobro posvetiti im jedan akvarijum. A kardinali sve to brzo nadoknade, čak i akvaristi početniku.

Naime postoje dva pristupa mrestu ove vrste koja ja znam. Jedan je u spajanju prethodno kondicioniranih mužjaka i ženki u odnosu 2:1, da bi mrest bio intenzivan i produktivniji i njihovom ponovnom razdvajanju posle parenja. Drugi način je da se ribe stalno drže zajedno na što boljoj dijeti, mada nisu probirljivi po pitanju hrane, a da se akvarijum pregradom podeli i da se onda iz dela u koji su nošeni vodom izdvajaju mališani. U ovakvim uslovima kardinali će se mrestiti svakodnevno, ali će ženka produkovati nekoliko desetina jaja. Kardinali u principu ne jedu svoje male. U oba slučaja voda bi trebalo da je dobrog kvaliteta u onom opsegu u kome se i gaje, osvežavana i da nikada ne bude toplija od 23 ºC, a idealna podloga za polaganje sitne prozirne ikre je javanska mahovina (Vesicularia dubyana). Mužjaci prate ženku kroz bilje i kada ona pronađe mesto za ispuštanje ikre jedan se obavijaja se oko nje završavajući oplodnju. Načinom mresta podsećaju dakle na brojne manje tetre poput neonki, ali pošto su izduženiji meni se više sviđaju.

Moguće je postaviti jedan akvarijum, čak ne veći od 25 litara, sa peskom kao podlogom dosta raznih biljaka, centralnim žbunom javanske mahovine i jatom od 10-15 riba. I preostaje da se jednim laganim održavanjem uživa u neprekidnom mrestu. Da bi se odgajili mladi, potrebno je malo se pomučiti jer su vrlo sitni i dugo im je potrebna hrana poput infuzorija ili kuvanog žumanceta. Ipak meni se dešavalo da ne primetim da se mrest odigrao, pa da kasnije vidim nekoliko nedelja stare kardinale u akvarijumima u kojima su bili njihovi roditelji. Za kardinale udešen akvarijum ne mora nužno da ima ni filter ni grajač, ali bi neko komešanje vode bilo potrebno da ne bi zaboravili da su oni gospodari planinskih potoka. Svetlo bi mislim takođe trebalo obezbediti, jer moj je utisak da se rađe mreste pod intenzivnim osvetljenjem. Temperatura za mrest je kao što rekoh oko 23 ºC, a može se postići u toku dana upravo zahvaljujući sijalici, pod pretpostavkom da akvarijum bez grejača održava nekih 21 ºC. Ribe inače ne bi trebalo da trpe temperature veće od 25 ºC jer će izgubiti obojenost.


Autor teksta: rogus